mnogi misle da je kancelarijski posao dosadan. uglavnom i jest, no kreativna osoba naci ce nacina da obesteti svoje dokone trenutke. mene, recimo, vesele sastanci. najdrazi su mi oni dogovoreni tjedan dana unaprijed za koje se svi puno trude i spremaju. hrabro je i pozeljno doci na takav sastanak nepripremljen. tada treba cekati da se zahukta rasprava koja te se, nacelno, uopce ne tice, a onda dignes ruku istovremeno smirujuci sudionike sastanka: "cekajte, ovako necemo daleko stici!"  i sve oci su u trenu uperene u tebe. "moramo biti oprezni, jer ako samo jedan korak napravimo krivo, sve bi moglo otici kvragu", buahahaha, smijem se u sebi "predlazem da se sad svi smirimo i neka svatko razmisli i stavi na papir tri stvari za koje smatra da nisu najbolje napravljene u proteklom razdoblju."

svi vade papire i olovke. "nece mi smetati ako netko navede i greske koje sam ja u poslu nehotice skrivila" (ovime prvenstveno nastojim ostaviti dojam da sam nesto radila u radno vrijeme, a buduci da nisam, nitko mi nece imat nista za prigovorit). prilikom citanja rezultata, svakako pokusajte oprezno usmjeriti krivnju na kolege koji vam bas nisu prirasli srcu. nakon sto se oni osjete prozvanima i pocnu se braniti, prvo ih pustite da se malo muce, a onda zamolite sve druge da ih ne optuzuju jer "svako od nas treba snositi svoj dio krivice za situaciju koja je nastala".

dobro, malko ste se izivili pa je vrijeme za odmor. lagano se primirite, ali svakako budite na oprezu da se sastanak ne bi priblizio dnevnom redu (to se ne smije dogoditi jer ce svi primijetiti da se niste pripremili). netko vas je prozvao (prenuo iz mastanja kako na samo 20-ak minuta od zagreba gradite klet pored vinograda). treba se brzo snaci jer niste uspjeli niti cut pitanje. ustanite i zamisljeno odmjerite svoje suradnike. "da vam iskreno kazem, u ovakvim trenucima niti sama nisam sigurna sto bih rekla. zapravo, nitko nije u krivu i nitko nije sto posto u pravu. ne mozemo biti sigurni u nesto sto u praksi zavisi od bezbroj okolnosti. predlazem da se svakako drzimo onoga sto smo zacrtali pa, ako iz takvog pristupa izvucemo negativno iskustvo, valjda cemo bit pametniji. neka me neko ispravi ako sam u krivu..." 99% je vjerojatnosti da vam se nitko nece usudit proturjecit. :-)

prodavati ovakve spike moguce je na gotovo svakom sastanku, a svi ce na kraju otici s dojmom da ste upravo vi dominirali raspravom. oprez! ukoliko je rijec o sastanku na kojem ce se podnosit nekakvo izvjesce o radu ili prezentirati nekakvi konkretni rezultati savjetujem sljedece:
1. ako niste uspjeli zavrsit financijsko izvjesce, najbolje je rec: "imamo nekakvu dvojbu pa smo, da ne radimo napamet, trazili preporuke od RRIF-a, TEB-a i sl. jos cekamo odgovor."
2. ako se nemate cime pohvaliti u proteklom periodu, recite da ste svi zapravo intenzivno prionuli literaturi jer trazite nacin da u praksi primijenite sve aktualne prohtjeve trzista koje nam donose pregovori s europom
3. jedna od najjednostavnijih i najupecatljivijih isprika (ako zbilja, ali zbiiilja nikako ne zelite prisutvovati sastanku) jest: "pa vise mi je dosta sastanaka. ubijam se ovdje od posla, nosim ga kuci, ne spavam vikendom, djeca me vise ne prepoznaju, a vi bi sastanak. radicemo sastanak kad dovrsimo posao. neka me neko ukratko izvjesti sta je bilo, nemam vremena za gubljenje".

i tak. sa sastancima treba znati.

"mama, ja sam frizerka" govori mi i pocinje mi mazati po faci bracinu kremu za guzu. "taaako, jos tu malo" tepa i maze mi kapke i trepavice. objasnjavam joj kako moram ic kuhat rucak, ali ona me moli da se mrvicu strpim. mujicu, tocnije. kaze mi da sam sad lijepa ko kraljica, a ja kimam glavom osjecajuci pod rukom da mi je namazala i kosu iznad cela. "sad idem prat sudje" kaze i trci prema kupaonici. pala je i place. trazi da joj dam pusu u koljeno jer jako buba. ne vidi se nista, al ljubim. naredjenje je naredjenje.

zacas je zaboravila na beskrajnu bol. "sta je ovo?" pita noseci u ruci gumu za odstopavanje sifona. molim je da pusti to jer je prljavo, ali ona tvrdi da ce oprat pa ce bit cisto. pustam je uz obecanje da ce me zvat da joj operem ruke poslije. spljuc! spljuc! cujem kako pritisce gumu na kadu, na plocice, na umivaonik. ne uzrujavam se. razmisljam kako da je odvucem od nove zabave, ali ona sama ubrzo napusta tu igru. na brzaka prelazim krpom dijelove koje je dirala gumom i perem gumu u domestosu. trebam je stavit negdje gdje ne moze dohvatit.

cujem bracu da place u sobi. trcim i ugledam je kako ga drzi u klincu. vicem na nju da ga pusti, a ona tvrdi da ga je spasila jer se htio popet na stepenice. pokazujem joj da su stepenice ogradjene kutijama i da braco ne moze gore. sad ona place jer nije bila kriva, a ja sam je vikala. ispricavam joj se, naravno, i mitim je sladoledom. uskoro dobivam rezultat te nepromisljenosti, ogromnu masnu fleku na prekrivacu od kauca. ona mrtvo-hladno tvrdi da je to napravio braco (koji nije imao sladoled). da bi bila uvjerljivija, pritom ga je i klepila po guzici, a on jadan zacudjeno gleda, ni kriv ni duzan, ko siroce.

uzimam bracu da ga utjesim, ali ona ga odguruje od mene i hoce da mazim nju. prepoznajem neku malu zlobnu, nesmiljenu agresivnost na njenom licu. smijem joj se i ona se smije meni. kazem joj da ne bude ljubomorna. ona tvrdi da nije i pocinje grliti bracu da mi dokaze da ga voli. taj zagrljaj uskoro postaje grub pa opet moram intervenirati i nasilu ga odvojiti od nje.

trazi da joj pustim trnoruzicu na DVD-u. pustam. zaboravila sam prevrtit forspane pa ona place da to nije trnoruzica. "sad ce doci" obecajem joj. pocinje. ona se nakratko smiruje. gledam je kriomice. sva je lijepa, uzbudjena, crvena u obrazima, nasmijana. pogleda me i nasmije se. volim svoju kcer.

cijeli ljudski zivot zapravo je jedan kontinuirani proces gubljenja dostojanstva. krece vec u samom rodilistu, kada ti namrgodjena sestra (mrzi svoj posao, drzavu, lijecnike, glavne sestre, smjenski rad itd.) otme maminu sisu. gladan si, vristis u zboru frustriranih beba, hladno ti je... s dolaskom kuci pocinje najdostojanstvenije razdoblje tvog zivota. naravno, u slucaju da su ti starci uracunljivi. odlazak u vrtic i guranje toplomjera u guzu zanemarive su povrede dostojanstva.

i taman kad se ponadas da je zivot lijep, vrijeme je za skolu. to je mjesto gdje ce te frustrirana baba koja mrzi djecu nauciti da si glup i da zaostajes za drugom djecom. ako si nekom nesrecom hiperaktivan, to, naravno, nece biti prepooznato, vec ce te proglasiti ludim i lijenim. u slucaju da ti sve ide od ruke, druga djeca mrzice te kao strebercinu pa ces tu i tamo popit batina zbog toga. ne do ti bog da si ruzan, najbolje je da si odma prikratis muke jer to nije nesto sto prolazi sa skolom i pubertetom. to ce te pratit cijeli zivot. jedan od jacih ataka na tvoj zdrav razum bit ce upis na vjeronauk. roditelji ce te upisat, bili vjernici ili ne, da se ne bi izdvajao od ostale djece. tamo ces naucit gomilu budalastina u sukobu sa svim zakonima prirode, moraces ih popit ko ladnu vodu inace si u banani. svakodnevno ponavljanje kako si ti malen, a bog velik maligno ce prozdirati tvoje jos uvijek prisutno dostojanstvo.

sreca je da ga nece uspjeti prozdrijeti do kraja. tome sluzi srednja skola i pubertet. zaljubit ces se, to je nekako u ljudskoj prirodi. nema vece frustracije od one kada te otkanta odabranik tvoga srca. bol pokusavas rijesiti svojim prvim pijanstvom. ono ce rezultirati pljuskom kad se vratis doma i zabranom izlaska. roditelji shvacaju da si u osjetljivom razdoblju, pa ce na razlicite nacine dozivljavati svoju odgovornost. bit ce tu pretrazivanja skolske torbe u potrazi za drogom, zahtjeva za puhanjem kako bi  zabrinuti roditelj prepoznao alkohol ili nikotinski smrad u tvome dahu, povremeno ce ti se uciniti da te netko prati s pristojne udaljenosti dok kreces vani.... i tvoje se dostojanstvo vec koprca u agoniji.

slijedi dio zvan "sredjivanje zivota". zena ce se prije udaje (to mora poduzeti jer neudata zena je usidjelica, a to je rijec koja sama po sebi nema nit mrvu dostojanstva) morati izjasniti odabraniku o broju njegovih prethodnika (fuj!). to je neutronska bomba za dostojanstvo. muskarci nemaju tih problema, ali njih ceka ponizavanje na odsluzenju vojnog roka. tamo ce osoba na granici mentalne retardacije sustavno ubijati ostatke svega ljudskoga u njima.

potraga za poslom takodjer ce obilovati najodurnijim ponizenjima. moras bir lijep, zdrav, savrsen, obrazovan, sve u svemu nenadjebiv, a ako to i uspijes postici, nece ti biti nimalo lakse kad posao kojem si se nadao dobije nekakav rodjo kojeg ne krasi niti jedna od navedenih odlika. jednog dana kada i pronadjes posao upao si u svijet ponizenja i nedostojanstva kojemu se niti u ludilu nisi nadao. od neplacenih prekovremenih do samovoljnog ukidanja godisnjeg i omalovazavanja svega sto napravis za ionako premale pare. s ostacima tvog ponosa jos ce se obracunati vojska lijecnika, drzavnih salterskih sluzbenika, policajaca, vozaca tramvaja i autobusa pa i tvoja rodjena djeca.  to je samo povrsan opis sranja koje ces prozivljavati do penzije, koja ce, ukoliko je uspijes dozivjeti, biti vrhunac frustracije i ponizenja tvog zivota. ali nema veze, dotad ti vise nece ioanko preostati niti mrvica dostojanstva.

osim sto se predivno drustvo u rvata dijeli na zene i muskarce, treba napomenut da postoje i potkategorije. naime, zene se dijele na picke (do 25. godina) i na babe (poslije 25). muskarci ne slijede tu analogiju prema godinama, nego prema kolicini sirovosti koju pokazuju u ophodjenju s drugima. tako imamo frajere i papke. ajmo se ufatit ovih drugijeh.

papak place. cujem u tramvaju kako maturant prica drugome da je jedan klinac na norijadi dobio po picki pa se rasplako. drugi ce ladno: "koja papcina". ok, znaci to je prva stvar koju muskarcina na pragu svoje muzevnosti treba odbacit. plac, suze, fuj! papak je i klinac koji svojoj curi kupi cvijece. opcenito, svaki bonton je papacki.

ne do bog da muskarac krene zalit cvijece, nema nista papkastije od toga. postoji opasnost da ga to, preskocivsi kategoriju papka, odma svrsta u kategoriju pedera, a to znaci da ga svako moze prebit i ubit bez da ikom odgovara. papak pere sudje, zna ukljucit ves masinu, usisava, pomaze svojoj zeni i brine oko svoje djece. prava papcina zna i s kojom stranom metle se mete, kao i da lonac ne moze eksplodirat na stednjaku ako se stavi na previsoku temperaturu. postoje i oni koji znaju ocistit zahodsku skoljku, ali to je vec dno dna od papka. takvi tipovi nikako ne mogu sluzit na cast ovome drustvu.

pravi frajer mora pit pivu i pusit u lokalnoj birtiji te srat o svemu ko veliki znalac, po mogucnosti ovako nekako: "a sanader, jebo mu ja majku, da mu picka materina i njemu i onom krmku cobankovicu, sta oni imaju srat, pedercine smrdljive, nece oni meni srat, ko da ja ne znam, a sve se zna, stari moj, sve se zna" (uvjerljiv pijani pogled sugovorniku u oci i udarac sakom po sanku) "reko sam ja jos prije 5 godina sve je to u kurcu, vidi onu picku, vrtila bi se ona meni ko zec na raznju, zac daj pivu, jebote imam jos samo dvije pljuge, moracu u kiosk, ma sanader je govno, evo sace tekma, daj pojacaj, ko ima pljuge?" najbolji sugovornik (takodjer frajercina) je onaj koji se toliko ubio i zabetoniro da na rubu nesvijesti samo bleji i kima glavom. na takva, dakle, mjesta treba krenut zena u potrazi za pravom frajercinom.

ja sam, nekako, uvijek vise volila papke. valjda sam luzerica, jer jebo frajera koji mi barem jednom mjesecno ne zalijepi samarcinu pa se poslije ne ispricava kako mu je zao (poslje oce karat nasuho jer smatra da je isprika nesto slicno predigri), kako me ne zasluzuje i da je djubre i sve to radi jer je nervozan zbog posla. ako ga uopce ima, jer prava muskarcina ne mora radit. moze sasvim lijepo zivjet od zenine place i kurcit se kako je stero bivseg poslodavca u picku materinu jer mu je prigovorio sto ne dolazi na vrijeme na posao. to ga cini jos vecim frajerom.

svakako bih savjetovala buducim generacijama muskaraca da ne budu papci. njima je teze u zivotu, a i zene, nekako po difoltu, vise vole jebace.

koja smo mi debilna zemlja koja svoje uzore trazi u bljestavom kretenizmu zapada jako dobro dokazuje i stupidna manifestacija zvana hrvatski modni oskar (namjerno pisem oskar jer smo debili pa nek nam se i nagrada zove sto debilnije).

o cem se tu radi? neke ostarjele manekenke, plesacice, bivse pevaljke i ostale fufe koje zbog ocvalosti vise ne mogu zivit od svog izgleda i isti takvi striceki (kojima je s tim imbecilnim damama zajednicko da nisu dovoljno kreativni da bi postali modni kreatori, sto je logican nastavak karijere koja se sastoji od presetavanja u gacama pred onima koji imaju para i onima koji zele da drugi misle da imaju para) oformili su nekake zirije i sad oni kazu da neko ima ljepu aljinu il dobre lače. nes ti manifestacije za hrpu besposlicara.

ondak se okupi rvacka krema pa svi nesto mudro klimaju glavama ili frkcu nosevima (zivila rinoplastika kad nam je svima dostupna), a sve jedan pametniji i modno osvjesteniji od drugog. pa svi hvale neku mariju cvitanovic (poznatu po tome sto je necija supruga i sta uvijek nesta novo visi na njoj pa je to onda lijepo), nasu jadnu josipu (neka porina severini, a josipi cemo nagradit papirnatu periku), neku tamo vlatku pokos ciji je zivotni uspjeh u tome sto joj garderobu sponzorira jedan stari prevarant, supruznike boban, neuspjesne muzikantice koje se odazivlju na prezime vuica i mnoge druge koji ne zale spizdit prosjecnu hrvatsku placu na par cokula. onda oni svi lijepo prosecu unajmljenim crvenim tepihom, pljescu jedni drugima, fotoreporteri udri po blicu, a teta mehun zadovoljno trlja rucice jer past ce pinka od TV prijenosa.

a ja, budala, pitam se sto se tu uopce nagradjuje. nije li pis of kejk spariti istu tasku i cipele, izbjegavat ljubicasto-narancaste kombinacije, drzat se sigurne crnine i bjeline, ako imas cice izbacit, a ako nemas sakrit? pa sve te budale placaju i modne stiliste, koji nisu bas braca dalton, da im kazu sta s cim pase i sta se koje godine nosi. kolika je mogucnost da ce i oni i njihovi modni savjetnici (kojima je zajednicko da su im glasnice genetski otporne na mutiranje u pubertetu) fulat?
frizure im rade profesionalci, oblace ih profesionalci, tiscu im pristeve profesionalci, kod profesionalaca ugovaraju termin i za najobicnije rezanje noktiju. kolika je vjerojatnost da covjek nakon toga izgleda lose? treba li nagradit svakog ko spizdi 10.000 kuna mjesecno na izgled? trebam li ja takvu gadariju gledat na nacionalnoj televiziji u elitnom terminu, a o svome trosku?
sigurno ne trebam. zato moram vec sad pocet s vjezbama brzine kako bih nakon dnevnika i vremenske prognoze skocila brzinom munje do daljinskog i ubila sliku. prije nego mi se zena-monstrum isceri iz TV ekrana presretna sto je dobila jos jednu priliku maltretirat ljude svojom vjencanicom.

ne tajim da mi je po povratku s porodiljnog dopusta na posao stavljeno na znanje da su majke nepozeljna radna snaga (djeca ce se razbolit, pa ces onda na bolovanje, jel?) te mi je ubrzo poceo teci i otkazni rok. s jedne strane osjetih onu nelagodu neizvjesnosti u zelucu, a s druge ogromno olaksanje sto cu se maknut iz tog legla fah idiota (svi uostalom znaju ogranicene intelektualne dosege ekonomista, neka me iznimke ispricaju). krenuh u potragu za drugim poslom.

odlucila sam vise ne radit za male privatne tvrtke, za velike korporacije su mi zapreka godine (podebljavam prvu stvar koja covjeku odmaze nac posao) pa je sve nekako vuklo na drzavne jasle. prijavila sam se na nekoliko najecaja za koje sam ispunjavala uvjete, kolko god neki od njih bili nebulozni (5 ili cak 10 godina radnog iskustva za posao od 3.500 kn) pa uskoro krenem i na prva testiranja. tamo se vise-manje stalno pojavljuju isti likovi koji se  medjusobno dobro poznaju i pozdravljaju s: ej, di si?, vjerojatno su vec pale zenidbe i kumstva. tako upoznah i zenu koju nisu primili na posao u plivu, unatoc svim kvalifikacijama, i to zbog debljine. buduci da je meni izuzetno lako suosjecati s njom, osjetih se i osobno povrijedjena. filozofija je sljedeca: ako ne moze kontrolirat vlastiti apetit, kako ce svoje podredjene?  upoznah i nastavnicu koju je docekala smanjena satnica (napola) nakon porodiljnog. i diplomiranog kriminalistu koji ne moze u MUP zbog dioptrije. kaze da je zadovoljio uvjete koji ukljucuju visinu i tezinu. testiranje poznavanja odredjenih zakona, jezika i znanja iz racunala necu podebljavat jer mi imaju logike, ali samo da se zna da se i to mora proc. kasnije slijede testovi pamcenja, inteligencije i psiho-testovi. za pamcenje i inteligenciju testovi su standardizirani, pa ajde, ali psiho prolaz ovisi o volji pojedinca koji te ispituje. pojedinac je predano zabiljezio cinjenicu da zivim sama s dvoje djece i ne vjerujem u brak. ne vjerujem da ce mi to pomoc dobit posao.

to je jos mila majka naspram pitanja za pojedine privatne firme: mislite li imati djece (za zene)? jeste li udati? kojih ste zdravstvenih problema imali u posljednjih nekoliko godina? imate li bolesnih u obitelji? sto ste po nacionalnosti? sto vam je suprug po nacionalnosti? a roditelji? jeste li vjernik? imate li svoj stan? kolko imate dobrih prijatelja? a sve to osim standardnih uvjeta: VSS, radno iskustvo, barem 2 jezika, racunala, vozacka dozvola B kategorije, fotografija (znaci bitan je i izgled, pogotovo ako se javljas mailom), komunikativnost, samostalnost, timski rad, spremnost na prekovremeni i rad vikendom, stalna raspolozivost i dostupnost poslodavcu, razne posebne vjestine (racunovodstvo, poznavanje odredjenih zakona...) e da, i obavezno nepusac.
bilo je jos toga, ali se ne mogu sad sveg sjetit.

zanima me kakvi se to nadljudi traze za placu od 4.000 kuna? moramo li poznavat i tehnike oralnog zadovoljavanja nadredjenih? ili ce sposobnosti hodanja po vodi i telekineze bit dovoljne?

inace sam tolerantna na zajebanciju na nacionalnoj osnovi koja me nekad zna dobro nasmijat. zato tu i tamo svratim na crni forum (ne stigmatiziram ga zbog prevladavajuce tematike) i rikavam na jebanje zivih i mrtvih majki i sestara, uzajamno prcenje forumasa, vrijedjanje intelektualnih sposobnosti i isticanje homoseksualnih sklonosti forumasa.
no postoje komentari koji su mi izrazito ogavni. to su oni koji sadisticki opisuju ubijanje ljudi i djece, a pogotovo oni popraceni uzasavajucim fotografijama. ljudi koji postaju takva sranja su najcesce balavi nedojebanci koji time zele nekog fascinirat i misle da im je to inicijacija u svijet "pravih muskaraca". krivo, decki. za ulazak u svijet odraslih morate prvo nesto pojebat, nac posao i izdrzavat sami sebe. nema medju vama balonjama nit cetnika nit ustasa, vi se samo volite poistovjecivat s njima jer ste, osim sto ste prikraceni za pismenost i jednostavne racunske operacije, falicni i u reinterpretaciji povijesti. da se razumijemo, nitko nije kriv sto je glup, pa niste niti vi. krivi ste sto ocekujete da ce vasa glupost zarazit i ostale. zato odjebite i u granicama pristojnosti jebem vam mater blesavu.

danas napisah tekst kojeg ni u ludilu ne bih potpisala i sad se osjecam ko zadnje govno. tekst je bio po narudzbi, a od neceg se mora i zivjet. da isperem oduran okus koji mi je taj cin ostavio, utamanih nevidjenu kolicinu sladoleda od jagode, kojeg inace ne volim, pa mi se sad riga. mali spava (proso mu je proljev, fala kurcu), a kcerkica je u vrticu. opet je divljala kad je trebala ic u vrtic pa sam joj morala obecat kupit dvd s palcicom. jebote, pa di cu nac tu palcicu, nema je na kioscima vec dva tjedna...
na putu do vrtica uzicala je jos i ivicu i maricu, morala sam pristat, nisam mogla riskirat suze voljenog djeteta... jebes mene...

oce li ovo postat moj blog? hm... nikad nisam imala blog. ajd neka bude.
ovo nek bude mjesto gdje cu se sposrat po svemu sto mi ide na jetra. a toga je puno.